>

Poznato, ali zagonetno

Vila, na prvi pogled, izgleda kao najjednostavnija od rimskih domaćih zgrada za razumevanje – na kraju krajeva, mi i dalje koristimo latinski izraz „vila“ da dočaramo luksuzno utočište na selu ili na obali mora.

Dokaze o starorimskoj vili nalazimo i u arheološkim ostacima i u antičkim tekstovima. Zajedno, čini se da sugeriše prilično uniformno i monolitno telo arhitekture, dok je stvarnost, u stvari, nešto sasvim drugo. Na neki način rimska vila je zagonetka. Ovo je posebno tačno u ranijim fazama razvoja tipa, gde se o poreklu i uticaju i dalje žestoko raspravlja. Kao građevinski tip, vila uspeva da istovremeno deluje odmah razumljivo i potpuno zagonetno.

Istorija vila

Najraniji primeri zgrada grupisanih u ovu kategoriju, koje se ponekad nazivaju i terminom villa rustica (seoska vila), uglavnom su skromne seoske kuće u Italiji. Ove ruralne strukture imaju tendenciju da se povezuju sa poljoprivredom ili vinogradarstvom (grožđe) u malom obimu. Forma vile, i sam termin, tada se prisvajaju i primenjuju na čitav niz struktura koje opstaju i u republikanskom i u carskom periodu, nastavljajući se u kasnu antiku. Jedna stvar koja je zajednička svim vilama je njihovo vangradsko okruženje – vila nije urbana struktura, već ruralna. Tako ih najčešće nalazimo u ruralnim, prigradskim ili primorskim sredinama. U ideološkom smislu, zemlja (rus) je pružila olakšanje od užurbanih pritisaka grada (urbs), i tako je vila postala povezana (i ostaje povezana) sa ruralnim bekstvom.

Prema Pliniju Starijem, urbana vila se nalazila na maloj udaljenosti od grada, dok je vila rustika bila stalno seosko imanje sa robovima i nadzornikom (vilicus). Vila rustika je povezana sa poljoprivrednom proizvodnjom i kompleks vila može sadržati objekte i opremu za preradu poljoprivrednih proizvoda, odnosno preradu grožđa za proizvodnju vina i preradu maslina za proizvodnju maslinovog ulja. Čak su i raskošne vile često imale produktivnu oblast, radni ili proizvodni deo zgrade. Latinski autori poput Katona Starijeg i Varona čak su davali i poštovali stroge preporuke, zasnovane na agrarnoj ideologiji, o tome kako ove rustične vile treba graditi, postavljati i upravljati njima.

rimske vile

Tipologija zgrada

Teško je identifikovati jedinstvenu tipologiju za rimske vile, kao što je to teško učiniti za rimsku kuću (domus). Uopšteno govoreći, idealna vila je iznutra podeljena na dve zone: urbanu zonu za uživanje u životu (pars urbana) i produktivnu oblast (pars rustica). Kao i kod domus arhitekture, vile se često fokusiraju na unutrašnje prostore oko dvorišta i atrijuma. Elitne vile imaju tendenciju da budu rasprostranjene, sa mnogo soba za zabavu i ručavanje, pored specijalizovanih objekata uključujući grejana kupatila (balnea).

Republikanske vile

Vile izgrađene u Italiji u periodu od petog do drugog veka p.n.e. mogu se podeliti u nekoliko grupa, na osnovu njihove tipologije zgrada. Jedna tipologija sa najmanjim brojem poznatih primera je raskošna vila koja svoj uticaj crpi iz tradicije raskošnih aristokratskih kompleksa arhajskog perioda u centralnoj Italiji, kao što su kompleks u Pođo Čivitate (Murlo) i „palata“ u Akvarosi ( blizu Viterba). Ovi aristokratski kompleksi su možda inspirisali rimske republikanske aristokrate da izgrade slične aristokratske vile za svoje proširene porodice kao demonstraciju njihovog društvenog i ekonomskog uticaja. Druge „vile“ iz republikanskog perioda imaju tendenciju da budu male i povezane sa poljoprivrednom proizvodnjom u malom obimu. Tradicionalno su povezani sa otvorenim, ali i zatvorenim dvorištem koje služi kao žarište.

Drevni pisci poput Katona Starijeg (rimskog senatora koji je rođen u kasnom 3. veku p. n. e.), Varona (učenjaka i pisca iz prvog veka n. e.) i Kolumele (koji je pisao o poljoprivredi u prvom veku n. e.) izneli su da je arhitektura vila evoluirala tokom vremena, pri čemu je takozvana „Kolumelanova” vila bila najrazrađenija i najsofisticiranija. Dok naučnici više ne prihvataju ovu evolucionu šemu, zanimljivo je da su ovi antički autori bili fokusirani na vile i njihovu kulturu i da su cenili promene tokom vremena. Dok arheološki ostaci ne potvrđuju niti dokazuju ovu teoriju arhitektonskog razvoja, svest o vili i njenoj ulozi u rimskoj ideologiji je važan koncept sam po sebi.

Carske vile

Iz carskog perioda, srećni smo što imamo dokaze o širokom spektru arhitekture vila raspoređenih širom Rimskog carstva. U provincijama Rimskog carstva, usvajanje klasične arhitekture vila izgleda služi kao znak usvajanja rimskog stila života – sa elitom koja želi da pokaže svoju urbanost živeći u vilama. Primer takvog usvajanja je takozvana rimska palata Fishbourne u Čičesteru na jugu Engleske koja je verovatno bila sedište rimskog klijenta-kralja Kogidubna.

Brojne vile uništene erupcijom Vezuva 79. godine pokazuju ključne karakteristike raskošne vile. U Boscorealeu, kasnorepublikanska vila Publius Fannius Synistor (oko 50-40. p.n.e.) je dobro poznata po svojim razrađenim zidnim slikama drugog stila.

U vili Oplontis (moderna Torre Annunciata, Italija), takozvana Vila A (ponekad se naziva i Vila Poppaea) prikazuje vilu na moru (villa maritima). Ovo je velika vila za uživanje, sa mnogo opremljenih soba za odmor i prijem.

Na periferiji samog Rima nalazimo niz vila povezanih sa carskom kućom. To su uglavnom vile iz kategorije villa urbana — uključujući primere kao što je Vila Livia na Prima Porti koja je pripadala Liviji, ženi cara Avgusta. Vila Prima Porta predstavlja privatno carsko utočište i poznata je po svojoj trpezariji sa temom vrta(slika ispod) i portretnoj statui Avgusta od Prima Porta.

I drugi carevi su gradili svoje vile u predgrađu. U ovoj kategoriji vredna pažnje je Hadrijanova vila u Tivoliju koja se nalazi istočno od Rima. Niz kasnijih elitnih vila (uglavnom južno od Rima) kao što su Vila Maksencije na Via Appia i Vila Kvintilija pokazuju nam da je vila nastavila da bude ne samo statusna izjava u kasnijem rimskom periodu, već i zadržala svoju ulogu povlačenja od gužve u gradu.


Kasna Antika

U kasnoj antici rimska vila je nastavila da se razvija. Takozvana vila Romana del Casale, nedaleko od Piazza Armerina, na Siciliji, izgrađena je u ranom četvrtom veku n.e. i može se pohvaliti jednim od najsloženijih programa rimskih mozaika(slika ispod) sačuvanih iz antičkog sveta.

Vila Casale je verovatno bila centar velikog poljoprivrednog imanja (latifundijum) i njeni raskošni ukrasi snažno ukazuju na elitni status njenih vlasnika. Vila ima tri sektora koji se fokusiraju na centralni peristil. Čini se da je kompleks građen kao simultani projekat. Njegovi mozaički ukrasi su bogati i složeni, sa temama koje se kreću od prirodnih i geometrijskih scena, preko žanrovskih scena, do scena lova, kao i scena izvučenih iz grčko-rimske mitologije. Vile poput vile Casale dominirale su ruralnim pejzažom i njegovom ekonomijom, baveći se različitim proizvodnim aktivnostima od poljoprivrede do rudarstva.

Rimske seoske vile su ostale istaknute karakteristike post-rimskih pejzaža, u nekim slučajevima postajući centri monaškog života, a u drugima postaju centri nastalih sela tokom srednjovekovnog perioda.

Related Articles